srijeda, siječanj 11, 2012
Moj problem je što tražim smisao u stvarima oko sebe, npr. funkcioniranju tzv. sustava koji nas sve žvače a mi sliježemo ramenima, nakon što se umorimo od čuđenja. I zaključimo da je sva sreća što ne kisnemo i što više-manje ne gladujemo. Pa se okrećemo nekim zadovoljstvima ako stignemo a stabilni smo ili se okrećemo kriminalu odnosno izazivanju tuđeg nezadovoljstva ako nismo. Oboje je motivirano istom frustracijom. To nam je, kao, sudbina. To je taj izbor, ta sloboda volje o kojoj filozofi i optimisti vole pričati. Jer odvratno se puno stvari mora poklopiti da bi bio u stanju iskovati tu neku sreću sam sebi. Najviše se radi o tome da materijal kojim kuješ nije od tvojih ruku odabran, nije ti bio niti u primisli. Tomu i služi ona "ako ti život da limune".
Ali ja neću limune. Razumijete me. Limuni me nikad ni najmanje nisu zanimali. Sve za što mislim da imam potencijal moram ostvariti penjanjem po stepenicama kojima uopće nemam pristup. I neću ga imati. Nikad. To je ironija vrijedna smijanja.
Sljedeći korak je potpuno sravnjavanje sebe sa zemljom, na način da shvatiš da se ništa veliko neće dogoditi za tvog života, a pogotovo ne radi tebe. Da su svi problemi čovječanstva bili ovdje stoljećima prije tebe i postojat će nakon što si ti već odavno istrunuo. Da jedino što jesi jesi slobodan biti nitko. Da ćeš jednostavno samo umrijeti i da će nakon tebe govna srati netko drugi. I to je zapravo prekrasno romantično. Zaista jest.
Nakon toga shvatiš da su ljudi pobrkali pojmove sreća i sudbina i da jedno ne podrazumijeva drugo. Uopće. Shvatiš da to znači da ni ti kurca ne znaš pa samog sebe moraš učiti barem toliko da ti bude dovoljno da, jebi ga, ipak nađeš neki smisao. Da nađeš nešto lijepo, nešto vrijedno.
Zatim shvatiš da si to već odavno shvatio, pa si zaboravio, pa si se opet sjetio i da ideš u krug.
Onda se osvrneš u rijetkom trenutku trezvenosti i vidiš kako ljudi bjesomućno a nesvjesno konstantno hvataju svoje vlastite repove. Kako su "novosti" vječito iste, kako su usponi i padovi svake vrste vječito isti, kako je sve u nekom ciklusu, u nekom krugu, uvijek se dodiruje s nečim što je već bilo, od mode do dana, ljudskog života, svaki napredak je korak prema početnoj točki. Ne samo doslovce.
Ali zašto je to čudno kad je čitav naš svemir posložen tako da kruži. Sve kruži, sve se vraća na početak, na početak, na početak.
Ima, ja mislim, negdje neki drugi svemir koji ne ide u krug.
ponedjeljak, studeni 21, 2011
Strašno je puno rupa u sustavu koje su zapravo lako pokrpljive. Slijeganje ramenima zbog nedostatka riješenja kojeg bi pružio neki deus, znanstvenik, genijalni filozof, političar s mudima, revolucionar - savršen je alibi za nedjelovanje.
Lakše je, valjda, biti "nemoćan" i tako stvarati svijet u kojem vladaju zli ljudi kojih se valja bojati, biti pred njima krotak kako im se ne bi zamjerio, tretirati ih sa strahopoštovanjem i služiti njihovom egu kako bi tvoj vlastiti imao šansu možda negdje zasjati u tonu njihova glasa ili đonu koji te ovaj put preskočio da bi zakačio ovog pored. Doslovce, služiti đavlu.
Koliko ih vi možete nabrojati na svom putu? Koliko vam je puta unutra nešto zatitralo pred nepravdom? Sjetit ćete se sigurno, u suprotnom čije to kukanje odjekuje sa svih strana? Čekate li kolektiv kojem ćete gravitirati, manifestaciju u kojoj ćete biti jednako bezlični? Čekate li još jedan oslonac, opet tuđa neka ramena da nose samo vašu odgovornost dok dani prolaze u prilikama za promjenu, za obranu pravdom pred nepravdom. Za suprotstavljanje: stavljanje nasuprot, umjesto klečanja pod skutima nemoralnih ljudi: šefova, predsjednika, susjeda, kolega, ovih, onih.
Od vladavine prljavih gora je samo poniznost i šutnja kukavica, ali jedno bez drugoga ionako nije moguće.
petak, studeni 18, 2011
Uhvatio se mraz za rubove brezinih listova, nekih čak još zelenih.
A ja se koncentriram na posao jer imam kao obaveze..
Priroda je tiha, skoro pa ukipljena, sasvim svečana
u stavu joj vidim da zna nešto važno
nešto što mogu samo slutiti, što ne mogu tašto strpati u ladicu
savladanog, prijeđenog, prošlog.
Ali mogla bih biti toga dijelom i sebe takvom osvjedočiti,
podsjetiti na bitno.
Samo kad bih zakoračila u istu tišinu cijela
a ne tek krajičkom oka, znatiželjom
dok jurim u izvršavanje prolaznog,
kao neodgodivog..
četvrtak, listopad 6, 2011
You know that feeling when you're not sure whether to be appalled or amused by the world, whether to sit back and marvel over it or get involved and change it? When, in spite of all your improved and enlightened judgment, you can't help concluding that the world is inhabited by human beings mutually so different that their mere belonging to the same species shocks your senses. Is it really the case of unfulfilled potentials? One guy was born under lucky stars and that made him a good person, but the other guy – simply - wasn’t lucky enough to turn out quite that way. Poor guy? Is that what it’s about? Human beings are but accidental victims of circumstance? Talk about capitulating from responsibility.
But, ok, it's how it is. What the teachers preach is always – to accept. To accept is to change. So you start accepting yourself and then everything and everyone else and there awaits change. Wrong. You start with admitting to yourself that you're an ego-driven person who finds it hard to accept the fact that you can do diddly-squat to make the world a better place. Even for yourself. Then you get over it. You get over yourself by changing the way you look at you. You change your perspective, so change comes before acceptance. You have to change in order to accept.
Then comes the real challenge. Now what? The world is screwed up and what you can is choose to look at and suck on the positive stuff, be blissfully aware of the fact that the angry energy aimed at righting wrongs is but fuel for those you deem wrong, be aware of the fact that you might never see people truly changing to accept themselves and others, dropping egos and guns and holding hands. You will see them accepting, perhaps, new attitudes, new values that they will equally aggressively identify with and equally eagerly find excuses to fight for. Fight! Fight! So you are going to be the weirdo considered no more than a bum who uses some vague terms like ‘awareness’ and ‘zen’ as alibis for not stepping into the drama of all the competitions imaginable. But that won’t bother you because you’ll live your life aware of the utter nonsense of it all.
How fucking comforting.
Who cares, you conclude, I’d much rather be lonely than a mule, thank you, wishing you had stayed a mule rather than had been given this wonderful chance to “truly” live. It’s like being given a sense of smell in a sewer, because everything around you is really just fucking shit. So you say to yourself, screw it, this must be the hard core phase of accepting which must be followed by adapting.
Who knows how long this phase is going to last.
I’ve already had my share of butt pain, what’s next!?, you find yourself yelling weak at some imagined enemy called Destiny or whatever whose dots you’ll apparently be able to connect only in retrospect – duh! - simultaneously feeling guilty of ungratefulness. So you go on with your life in a sewer sensitive of each stimulation that comes your way. Every minute of every day: programs on TV, newspapers, people on the streets, your boss, my boss, redneck presidents and mannequin queens, incapable parents, ridiculous laws, greed. Poor people. Dying children.
You accept that that’s how it is. You come to terms with the fact that you’ll never be able to understand why exactly. But you crave this spiritual paradigm shift to complete within you wishing you had more support without, more clues, more brains, more wisdom.
At least there is some food in the fridge, you think, happy that you’ll ALWAYS have the option of lying down on the grass staring, observing or just, just being. It’s nice enough to get you through the day. If you find your patch of grass, that is. Or time to get there...
Fuck.
petak, rujan 9, 2011
Čvrsto utemeljena od svih gubitaka
Odvraćena od Potrage UzaLud
Stojim naposljetku slobodna od plača
Za drugima.
Nema ničeg lijepog vani čijih klica već nema unutra
Pa je svako željenje skok iz ravnoteže
Sunovrat iz smisla.
Stojim utemeljena a slobodna da mirujem,
da dišem mirise jave. Da budem, da jesam.
Ali ne mogu nikoga povesti sa sobom,
Svatko se sam vuče i polijeće, kako mu dođe
iz guzice u glavu.
I nisam ni Pale ni Robnison, već sam u masi
Iščašenih likova koji dreče svoje bitke, kako
Drugačije nego iz petnih žila.
Biti smirena u bijesnom okruženju
Prilično je žestok trip.